Tweet

U razgovoru sa Draganom Pipijem Sjeničićem, osnivačem Fondacije Sveštenomučenik Savo Trebavski, osvnuli smo se na njegove motive osnivanja ove fondacije i prisjetili se mudrih riječi Patijarha Pavla koje obavezuju sav srpski rod: “Budimo ljudi.”

U razgovoru o jubileju HO Srcem za Modriču najavili ste osnivanje Fondacije Sveštenomučenik Savo Trebavski. Šta je tačno u pitanju?

SJENIČIĆ: Osnivamo Fondaciju koja će se isključivo baviti pomaganjem u školovanju djece slabijeg imovinskog stanja i djece iz socijalno ugroženih porodica.

Koji vid pomoći planirate?

SJENIČIĆ: Planiramo stipendijama pomoći plaćanje školarine,s mještaja, ekskurzija, kurseva, seminara, kompjuterske opreme, pa i garderobe…

POMOZIMO DJECI

Odakle je potekla ta ideja?

SJENIČIĆ:  Zadnji put kad sam bio u Modriči došao sam na jedno mjesto gde je radila djevojčica, možda tek punoljetna, a sa njom u smjeni jedan meni poznat “nečovjek” stariji od mene desetak godina. Nije vidio mene, ali sam ja čuo njega i njegovo vulgarno obraćanje toj djevojčici. Od drugih radnika sam saznao da je ta djevojčica bila vukovac u osnovnoj i srednjoj školi ali pošto je iz veoma siromašne porodice nije mogla dalje da se školuje. Siguran sam, da je fakultetski obrazovana, sigurno bi bila šefica ili da je djete nekog bogataša, ovaj nečovjek bi bio manji od makova zrna.

Ta mi se scena uvrtila u glavu i često mi je padala na pamet i jedan od razloga ove ideje. Razmišljao sam, vidiš, njoj je samo trebao novac za školovanje i bila bi bezbjedna.

Takođe, zamolili su me da pomognem jednom učeniku i u razgovoru sa njim i njegovim roditeljima dolazim do jednog žalosnog zaključka da se učenici iz socijalno ugroženih porodica ne mogu porediti jednako sa drugim učenicima onda kada se dodeljuju npr stipendije. Ta djeca nemaju ni približno iste uslove za učiti. Zato, po meni, ta bi djeca morala da imaju prednost. Ta djeca takođe nemaju nikakva ni poznanstva a kamo li neke jače veze dok drugi većinom imaju. Kada i uspiju doći do fakulteta i tu su često izloženi svemu i svačemu.

Šta me tu još pogađa, kada čujem da se niko od ovih imućnih neće odreći stipendije koja njima ama baš ništa ne znači a nekome bi baš dobro došla.

Dokle ste trenutno došli u ostvarenju svog plana?

SJENIČIĆ: Idemo već punom parom, okupljamo Upravni odbor, izrađuje se Statut, plan i program, internet stranice… Možemo se pohvaliti da već imamo četiri korisnika koji ispunjavaju naše uslove i njima ćemo u toku godine, u dvanaest rata, isplatiti po 1.200 KM. Naravno, ako Bog da, kako se bude povećavao budžet Fondacije tako će se povećavati i broj korisnika i visina stipendije ili jednokratne pomoći.

U pregovorima smo sa više fakulteta i škola, jezičkih i raznih drugih kurseva da se dogovorimo o određenim popustima za naše učenike. Takođe smo istim povodom u pregovorima sa prodavcem kompjuterske oprteme.

Ime Fondacije je po Popu Savi Božiću. Zašto?

SJENIČIĆ: Veliki sam poštovalac lika i djela Sveštenomučenika Save Trebavskog a takođe i Jugoslovenske Kraljeve vojske u otadžbini i nisam se dugo dvoumio za ime pošto je red da tako nešto nazovemo po najboljem sa naših prostora.

BUDIMO LJUDI

Šta biste poručili za kraj?

SJENIČIĆ: Mi polako krećemo i pozivamo sve dobre ljude da nam se pridružite jer žalosno je da djeca koja mogu i žele samo zbog novca izgube svoje snove i budućnost! Zamislite kako se osjeća djete koje ne može u školu, na ekskurziju ili nema odjeću za školu ili maturu? Zamislite kako se osjeća kada ga ponižavaju, kinje ili ismijavaju samo zato što nema novca?

Hajde da im pružimo šansu da pokušaju, obezbijeđeni i zaštićeni, stati čvrsto na svoje noge. Hajde da budemo ono što je naš veliki Patrijarh Pavle samo u dvije riječi rekao a znači i opisuje što neko ni u deset knjiga ne bi uspio: “BUDIMO LJUDI!”